Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) velika je vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba gdje je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina i bez kakva međunarodnoga priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije; međutim, ta i nekoliko narednih pobjeda Hrvatske vojske stvorit će uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.
Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10 400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
Sukobljene strane
Sukobljene su strane bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagalo HVO te 5. korpus Armije BiH. Vojska Jugoslavije nije nikako reagirala na hrvatski napad, možda i zbog iznimne brzine kojom se operacija odvijala, te je već drugog dana akcije pao Knin, glavni grad srpske paradržave, a čitava RSK razbijena je u svega tri dana. Vojska Republike Srpske iz susjedne BiH ozbiljnije je djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio.
Hrvatska vojska
Hrvatska vojska je u trenutku napada bila ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska, koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. Policijske su specijalne snage bile velike kao jača pješačka brigada bez potpore karakteristične za vojsku.
Snaga u vrijeme Oluje:
25 potpuno opremljenih brigada
Stalna vojska: 50 000 ljudi
Mobilizirano: više od 100 000 ljudi
Ukupno vojnika u Oluji: 150 000 – 200 000
Pričuva za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije: 70 000 vojnika
400 tenkova
Topništvo: oko 350 topova, neodređen broj minobacača
U Operaciji Oluja HV je koristila[15] snagu:
5 gardijskih brigada,
- hrvatski gardijski zdrug,
- gardijska bojna,
23 domobranske pukovnije,
18 brigada (16 pričuvnih i 2 ročne),
3 brigade protuzračne obrane,
4 središnjice elektronskog djelovanja,
dijelovi 16. topničko raketne brigade, dijelovi 15.POtrbr Križevci, samostalni topnički i protuoklopni divizijuni, 33. inženjerijske brigade, 40. pukovnija veze,
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana
dijelovi Hrvatske ratne mornarice
3100 specijalaca ministarstva unutarnjih poslova
Ostale snage HV osiguravale su Zapovjedno područje Osijek i Južno bojište od mogućih protunapada.
HV je bio organiziran uz dosta improvizacija i sa zapovjednim kadrom koji je samo malim dijelom imao sustavno vojno obrazovanje. Naoružanje je uglavnom osvojeno od bivše JNA, uz dosta lakog naoružanja i opreme istočnoeuropskog podrijetla kupljene iz vojnih viškova nakon raspada Varšavskog ugovora početkom 1990.-ih godina. S obzirom na to da je izvoz oružja na ratom zahvaćeno područje bivše Jugoslavije bio zabranjen, nabave oružja i vojne opreme su osiguravane u tajnim operacijama. Zahvaljujući takvim akvizicijama uspjelo se formirati dovoljno respektabilno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.[16] Hrvatska ratna mornarica, opremljena uglavnom plovilima oduzetima neprijatelju (na početku rata 1991. zaplijenile su hrvatske snage u Šibeniku približno četvrtinu jugoslavenskih plovila, te je u žestokim borbama taj plijen obranjen) i oslonjena na dovoljno snažne hrvatske brodograđevne i druge industrijske kapacitete, bila je dovoljno snažna da odvrati Jugoslavensku ratnu mornaricu od ugrožavanja hrvatskih voda. Domaća industrija je za potrebe HV također proizvodila znatne količine oružja i vojne opreme.[17] U proteklom razdoblju je u praksi bilo dokazano da su postrojbe HV sposobne organizirati i izvesti opsežne operacije, a gardijske i postrojbe specijalne policije–kojima su bile namijenjene najsloženije zadaće–bile su samopouzdane i već dosta iskusne.
Srpska vojska Krajine
Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba–Srpska vojska Krajine (SVK)–bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna topništva. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14 000 ljudi. Pored vojske, bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.
Snaga u vrijeme Oluje:
40 000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko 20 000 bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu (sa 124 tenka, 18 oklopnih transportera i 195 topničkih oružja),[18] koji nije bojno djelovao. Oko trećine tih snaga činile su lokalne straže, često sastavljene od vojnih obveznika starijih godišta.
200 tenkova
Topništvo: 250 topova i neodređen broj minobacača
Među ljudstvom SVK vladala je općeraširena apatija i nevjerica u budućnost paradržave koju su branili. Osobito je Operacija Bljesak u svibnju 1995. godine potaknula rešpekt prema snagama HV i nepouzdanje u vlastite snage. Na području Sjeverne Dalmacije je bila raširena spoznaja da su akcijama HV i HVO na obližnjem području BiH tijekom 1994. i 1995. godine dovedeni u poluokruženje i da se iz svojih zapuštenih gradića pritisnutih nestašicama (čak i električne energije) objektivno ne mogu braniti pred mnogobrojnijim i dobro organiziranim hrvatskim snagama koje nastupaju osloncem na veća hrvatska urbana središta poput Zadra, Šibenika i Splita.
Kao strateška rezerva SVK služila je Vojska Republike Srpske – snage srpskih pobunjenika u BiH, koje su (s teritorijalnim postrojbama) imale oko 180 000 vojnika. Te su snage – koje su u sklopu pripreme opsežne i vrlo ambiciozne Operacije Vaganj imale u borbenom rasporedu na terenu raspoređene znatne postrojbe–doista prihvatile postrojbe SVK u njihovom povlačenju iz Hrvatske i pružile otpor napredovanju snaga HV, ABiH i HVO na teritorij BiH, koje je uslijedilo nakon potpunog uspjeha Operacije Oluja.
Omjeri
Omjeri Srpske vojske Krajine i Hrvatske vojske:
Ljudstvo : 1 / 3,7
Tenkovi : 5 / 7
Topništvo : 5 / 4
Gubici i ratni plijen
Ukupni hrvatski vojni gubici bili su 174 poginulih, 1.100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1.314.
Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podacima, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno pokopano 560 poginulih pripadnika SVK.
Ratni plijen koji je zaplijenila Hrvatska: 4.112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76–152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr.
Najpoznatija rečenica je zasigurno ona od prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana a ona je: “Imamo svoju Hrvatsku”.
