Djetinjstvo i životi žena su čovjeku sve, osim sjećanja’. Kazao je to Siniša Glavašević, legendarni vukovarski radijski urednik i voditelj, mučki ubijen na Ovčari.
U Domovinskom ratu sudjelovale su 14.443 žene. Njih 766 je poginulo u odori Hrvatske vojske, ranjeno ih je 1.973. Uz ove mučne brojke u službenim se podacima navodi da je smrtno stradalo i 2.822 žene civila do sredine ’95. godine. U zločinačkim napadima agresora ranjeno je 7.647 žena civila. Najmlađa poznata silovana žrtva bila je šestogodišnja djevojčica, a najstarija žena u dobi od 72 godine – prenosi Dalmatinski portal.
Statistički podaci (’91. – ’95.) kazuju da je 861 žena bila zatočena, većina njih u trajanju od jednog tjedna do tri mjeseca, bilo kao pripadnice oružanih postrojbi ili kao civilne osobe. Mnoge su od njih po zatočenju prošle teške torture srpskih logora. Suvišno je i naglašavati da su bivše zatočenice mahom žrtve rata s, manjim ili većim, dugotrajnim fizičkim i psihičkim posljedicama.
Među podacima o osobama koje se još uvijek vode kao nasilno odvedene i nestale nalazi se i 357 žena. Najbrojnije su žene srednjih godina, a 65% njih civilne su žrtve rata, nasilno odvedene i nestale još ’91. godine. Sudbina ovih žena do danas je nepoznata, a najbolnija je činjenica da se mahom radi o majkama. Zabilježeno je da je oko 430 djece ostalo bez svojih majki, za čiju se sudbinu do danas ne zna.
Prema podacima Komisije za zatočene i nestale iz 1999. godine, kada su napokon sjedinjeni podaci, u Hrvatskoj je ukupno bilo 1.062 žene s jednim ili više nestalih članova obitelji, većinom sinova i muževa.
Svjedoci su navodili da su žene silovane ispred svojih roditelja, djece i muževa, rođaka i poznanika, koju su pod prijetnjom oružjem bili prisiljeni gledati te neljudske i životinjske čine. Zabilježeno je i više slučajeva da je članu obitelji koji je bio primoran promatrati stravičan prizor silovanja, sebi drage i bliske osobe, uslijed šoka i boli otkazalo srce. Silovanja su često bila višestruka, gdje je jednu nesretnu ženu silovalo više zločinaca, a u brojnim slučajevima posljedica je bila i trudnoća žrtve. Rađala su se neželjena djeca teško traumatiziranih majki, a istina o postanku njihova života ostat će bolna ostavština za budućnost.
Ovim užasima ratnog stradanja na prvoj crti bojišnice osobno je svjedočila i Eleonora Mandić, rođena 20. kolovoza 1973. u Osijeku, a koja je Slavoniju zbog ljubavi, nakon Domovinskog rata, zamijenila Dalmacijom. U Splitu se udala i rodila dvoje djece.
Eleonora Mandić se 29. lipnja 1991., s nepunih 18 godina, dragovoljno prijavila u Zbor narodne garde RH. Na 18. rođendan, 20. kolovoza 1991. godine, potpisala je svoj prvi profesionalni ugovor s Ministarstvom obrane te otišla na ratište s 3. GBR, na položaje diljem istočne Slavonije. Svoj ratni put 1992. godine nastavila je u 67. bojni Vojne policije. Od 1993. godine radi u Ministarstvu obrane, a 1998., u mirnodopsko vrijeme, prelazi u slavnu 4. GBR. Od 2003. radila je u Vojnom tužiteljstvu u Splitu, sve do umirovljenja.
– U Domovinskom ratu žene su kao direktne ili indirektne sudionice osjetile svu težinu rata. U sanitetskoj službi diljem domovine nalazile su se brojne žene koje su kao medicinske sestre ili liječnice dale ogroman doprinos u ratnim okolnostima izlažući svoje živote na prvoj crti obrane, izvlačeći ranjene ili mrtve kolege, te bile i same zarobljene, ranjavane ili ubijene. Stoga, njihova uloga ne može i ne smije biti ništa manja od onih žena koje su s puškom u ruci branile domovinu na prvim crtama obrane. Ja kao sudionica Domovinskog rata i kao žena, kao netko tko je bio gardist strijelac u ratu, čak i nakon više od 20 godina po završetku rata, svaki put se iznenadim kada većina ljudi ima potrebu pitati: ‘A vi ste bili u sanitetu?’. Smeta me ta diskriminacija žena u 21. stoljeću, kada su žene sve više i u vojsci i u policiji te su jednako sposobne kao i njihovi muški kolege.
Ne, bila sam na prvoj crti obrane grada Osijeka, rame uz rame sa svojim kolegama i ne, nisam imala privilegije – kaže nam Eleonora Mandić.
Pričati o ratnim uspomenama, za nju je teško i bolno.
– Pokušavam to zaboraviti i potisnuti duboko u sebi. Ponekad se znam i mogu prisjetiti crtica iz tih ratnih dana, ali i tada to prepričavam kao anegdote, pa se ljudi koji nisu bili u ratu, a to slušaju, mogu i dobro nasmijati – kaže nam Eleonora te s nama dijeli nezaboravnu anegdotu.
– Slavonsko ljeto, noć, zapovjednik satnije i ja vraćamo se iz Osijeka na naš položaj u selo Sarvaš. On je bio na sastanku dok sam ja preuzimala novac za plaće cijele satnije. To su bili originalni buntovi novaca zamotani u foliju, otprilike tri paketa, svaki veličine kutije čizama, a novca u tolikoj količini ni prije ni poslije više nisam vidjela.
Dolazimo do jednog punkta na izlazu iz grada, blizu je Poligon C – tu su se još nalazili i JNA i tenkovi. U jednom trenu je proletjelo nešto svjetleće iznad auta, pa još jednom i još jednom – tenkovske granate.
Zapovjednik govori da izlazim iz auta, objašnjavajući mi da uzmem pakete s novcem i trčim na desnu stranu jer se tamo nalazi kanal. Ne znam koliko je dubok, ni koliko je širok. U mojoj glavi je to standardni slavonski kanal koji se nalazi uz cestu ispred svake kuće, pola metra dubok i otprilike toliko širok. Najednom gubim tlo pod nogama, kotrljam se, padam u provaliju, gubim pakete novca. Zaustavljam se u nekom poluležećem položaju, dolazi i zapovjednik, sjedimo u tišini i čekamo da prođe napad.
Osjetim neopisiv smrad jer je to bio veliki kanalizacijski kanal. Kroz glavu mi prolazi kako nemam pojma gdje su paketi novca.Tražimo ih po mraku gurajući ruke do ramena u sve što se nalazilo u kanalu. Odjednom shvatim da sjedim na nečem tvrdom, a od straha to nisam prije ni osjetila. Super, to su paketi s novcem. Uzimamo pakete, penjemo se uz kanal na cestu i nastavljamo put prema prvoj crti obrane grada Osijeka u selu Sarvaš – priča nam Mandić.
Prisjeća se kako u to doba nije bilo odora za presvlaku.
– Možete samo zamisliti kako sam izgledala i mirisala nakon ove avanture. Danas to prepričavam s puno smijeha, i prisjećam se kako su nam se i kolege u Sarvašu smijale vidjevši nas u tako jadnom stanju. No i nakon ovakve dogodovštine na koju bih se danas mogli nasmijati, poanta je da smo tada mogli izgubiti najvrjednije što smo u ratu imali, a to je život. Istina, žene su u manjini bile braniteljice, ali su za razliku od velikog broja muških kolega sve bile dragovoljke. Nismo imale zakonsku obvezu biti mobilizirane. Žene su bile direktne ili indirektne sudionice Domovinskog rata i osjetile su svu težinu ratovanja. Žene su rat proživljavale kao supruge, majke, prognanice, zatočenice, kao potpora ili angažirane na prikupljanju pomoći. Uloga žena u ratu često se minorizira, o čemu svjedoči i slabija istraženost ovoga problema.
I na samom kraju ne smijem zaboraviti i žene ratne izvjestiteljice koje su predano izvještavale s prvih crta bojišnice u realnom vremenu – naglašava Eleonora.
I na kraju tračak gorčine.
– Bile smo dragovoljke Domovinskog rata, što nam je puno značilo, a danas smo marginalizirane i zaboravljene. Što bi bilo od Lijepe naše da nije bilo hrabrih žena, braniteljica, kako sestara i liječnica u sanitetu, novinarki – ratnih izvjestiteljica, tako i ne manje bitnih majki, supruga, sestara koje su u pozadini puno toga organizirale za sve nas na ratištu, a naposljetku čekajući nas u našim domovima s nadom da ćemo se vratiti živi? – pita se Eleonora Mandić, koja se za prava žena, braniteljica, ali i branitelja, kolega muškaraca, godinama borila i kroz politiku.
Budući da od mirovine svojoj djeci, studentima, ne može osigurati sve što želi, primorana je bila ponovno se vratiti na tržište rada.
